Ljubavni hotel koji stimuliše duh i tijelo (FOTO)

Dating > Ljubavni hotel koji stimuliše duh i tijelo (FOTO)

Click here: ※ Ljubavni hotel koji stimuliše duh i tijelo (FOTO) ※ ♥ Ljubavni hotel koji stimuliše duh i tijelo (FOTO)

Uĉenjaci bi rekli da je drvo to što postaje vatra. Na toj ploči Koja prvi put uvodi nove instrumente, trubu i saksofon. IzmeĊu ostalih i kraljicina ćerka je ĉesto stavljala neke ĉasti u moju korpu, a najbolje od toga beše nešto od prijatelja.

Moje mišljenje bilo je uĉvršćeno kontradikcijama a misli me tako okupiraše da sam ostatak puta do kuće goreo od ideje o Mesecu ali ih nisam mogao sasvim prosvetliti. Svi mu izraziše veliko poštovanje i tretirali su ga uz respekt koji robovi pokazuju ka gospodarima. Bonovi za piće za gostujuće grupe su stare desetodinarke sa likom rudara Alije Sirotanovića, a Brecelj oko tri ujutro zaostalu publiku rasteruje neobuzdanom svirkom na violini. Reci ovom malom svetu i ostalim — da si predodreĊen da se vratiš u njega — da Bog ima napomirljivu mrţnju prema ateistima. Iz svog iskustva sam zakljuĉio da je to verovanje pogrešno. Ovo nesrećno zarobljavanje u kapi vode moţe pasti u podnoţje hrasta, ĉija prirodna vatra poziva sirotog lutalicu da uzme putnika u sebe. U toku prvenstvene sezone Ikonić je bio i najefikasniji igrač Krke. Vešto sam ukrao jednu jabuku.

S: Upravo sam provjerila na internetu: od Bikon Hila moţete čak i pješice do Zelig Fuda, samo poţurite, radnja se zatvara u 22 časa... Ipak mnogo bespomoćnih stvorova mogu biti slabi i nemati sve naše prednosti, to nije razlog da zasluţe smrt. Kada sam bio u stanju da ih pobliţe SF almanah TERRA No.

Sarajevske sveske [broj 23-24, 2009.] - Ovaj razlaz su mnogi protumačili kao sumrak Buldožera, ali su se prevarili. Nije znao koji rječnik da upotrijebi, nije bio siguran koje riječi ona u tom uzrastu moţe da razumije.

VILJEM ŠEKSPIR Naslov originala: Demain Guillaume Musso Sa francuskog prevela Gorica Todosijević NOVA KNJIGA Podgorica 2013 3 Prvi dio SUDBINSKI SUSRET Prvi dan 4 Među utvarama Nismo onaj koga vidimo u ogledalu. Onaj smo koji sija u tuđem pogledu. TEJPAL UNIVERZITET HARVARD KEMBRIDŢ 19. Amfiteatar j e bio prepun, ali bilo je tiho. Kazaljke na bronzanom brojčaniku starog zidnog sata pokazivale su 14. Ĉas filozofije koji je drţao Metju Šapiro bliţio se kraju. Sjedeći u prvom redu, Erika Stjuart od dvadeset i dvije godine pomno je posmatrala svog profesora. Već čitav sat bezuspješno je pokušavala da privuče njegovu paţnju, upijajući svaku njegovu riječ i klimajući glavom na svako njegovo zapaţanje. Uprkos ravnodušnosti na koju su nailazili pokušaji mlade ţene, profesor ju je iz dana u dan sve više fascinirao. Mladoliko lice, kratka kosa i brada od tri dana, neosporno su mu davali šarm koji je izazivao prilično uzbuđenja među studentkinjama. U izblijedilim farmerkama, iznošenim koţnim čizmama i rolkom, Metju je više ličio na postdiplomca nego na pojedine svoje kolege krutog i ozbiljnog drţanja, na kakve se nailazilo na kampusu1. Ali još više nego lijepom spoljašnjošću, opčinjavao je svojom rječitošću. Metju Šapiro je bio jedan od najpopularnijih profesora na univerzitetu. Za pet godina, koliko je predavao na Kembridţu, njegova predavanja su iz godine u godinu privlačila sve više novih studenata. Zahvaljujući dobrom glasu, više od osam stotina studenata upisalo se bilo ovog tromjesečja na njegova predavanja, tako da se njegov čas sada odrţavao u najvećem amfiteatru Sever Hola. FILOZOFIJA JE BESKORISNA UKOLIKO NE MOŢE DA ODAGNA PATNJU DUHA. Ispisana krasnopisom na tabli, ova Epikurova rečenica činila je okosnicu Metjuove nastave. Njegovi časovi filozofije bili su pristupačni i nije ih oteţavao mistifikovanim konceptima. Sva njegova rasuđivanja hvatala su se ukoštac sa stvarnim događajima. Šapiro bi svaku svoju intervenciju započinjao polazeći od svakodnevice svojih učenika, konkretnih problema s kojima se suočavaju: strah od padanja na ispitu, raskid ljubavne veze, opterećenost onim kako nas drugi gledaju, smisao studiranja... Ĉim bi odredili problematiku, profesor bi okupio Platona, Seneku, Ničea i Šopenhauera. I zahvaljujući ţivosti njegovog predstavljanja, izgledalo je kao da ove velike ličnosti privremeno napuštaju univerzitetske priručnike da bi postale poznati i pristupačni prijatelji, kadri da vam daju korisne i utješne savjete. Zajedno s inteligencijom i humorom, Metju je u svoje časove uključio i širok spektar popularne kulture. Filmovi, pjesme, stripovi: sve je to sluţilo kao izgovor za filozofiranje. Ĉak su i televizijske serije našle svoje mjesto u tom podučavanju. Dr Haus je tu bio da 1 Kampus je prostor na kome se nalazi koledţ ili univerzitet zajedno sa okolnim zgradama koje mu pripadaju i u kojima su smještene učionice, biblioteke, laboratorije, studentski domovi i parkovi. Termin se koristi i za poslovne i bolničke cjeline. Ako je ovakva pragmatična filozofija i bila doprinijela da on postane «zvijezda» kampusa, takođe je izazvala i dosta ljubomore i netrpeljivosti od strane kolega koje su njegovu nastavu smatrale površnom. Srećom, uspjeh Metjuovih učenika na ispitima i konkursima je, sve do sada, išao njemu u prilog. Jedna grupa studenata je čak snimila njegova predavanja i stavila ih na internet, na Jutjub. Inicijativa je privukla radoznalost jednog novinara Boston Glouba koji je o tome napisao članak. Poslije ponovljenog članka u Njujork Tajmsu, Šapira su zamolili da napiše neku vrstu filozofskog «antipriručnika». Mada se knjiga dobro prodavala, mladi profesor nije dopustio da ga novonastala slava opije i uvijek je ostao na raspolaganju učenicima, vodeći računa o njihovom uspjehu. Ali lijepa priča je doţivjela tragični preokret. Prethodne zime je Metju Šapiro izgubio suprugu u saobraćajnoj nesreći. Bio je to iznenadni i surovi gubitak koji ga je potpuno porazio. Nastavio je da drţi predavanja, ali strastveni predavač, koji je izazivao oduševljenje, izgubio je bio onaj entuzijazam koji ga je činio tako posebnim. Erika je zaškiljila kako bi bolje odmjerila svog profesora. Od tog dramatičnog događaja nešto se slomilo u Metjuu. Njegove crte lica su ogrubile, pogled je izgubio ţar; ipak, ţalost i bol davali su mu neku mračnu i melanholičnu auru usljed čega je postao neodoljiv u očima mlade ţene. Studentkinja je oborila pogled i prepustila se dubokom i ozbiljnom glasu koji se prolamao amfiteatrom. Glasu koji je izgubio nešto od svoje harizmatičnosti, ali koji je i dalje djelovao umirujuće. Sunčevi zraci su se probijali kroz staklo, zagrijavajući veliku prostoriju i blještavilom obasipajući centralnu galeriju. Erika se osjećala dobro, uljuljkana tom bojom glasa koja joj je ulivala sigurnost. Ali ovaj trenutak blaţenstva nije potrajao. Ona je poskočila začuvši zvono za kraj časa. Bez ţurbe je spakovala svoje stvari, a potom je sačekala da se sala isprazni i bojaţljivo prišla Šapiru. Ne morate više da prisustvujete mom predavanju. Metju je nabrao obrve kao znak da ne razumije. » Zatim je skupila hrabrosti da to objasni. Eto, sljedeće subote mi je rođendan i ţeljela bih... Ţeljela bih da Vas pozovem na večeru. Metju je razrogačio oči i istog trena pokušao da urazumi svoju učenicu: -Vi ste inteligentna mlada ţena, Erika, znači vrlo dobro znate da postoji bar dvjesta pedeset razloga zbog kojih ću odbiti Vaš predlog. Erika je osjetila kako crveni od stida. Promrmljala je još nekoliko riječi izvinjenja prije nego što je napustila salu. Metju je navukao svoj kaput uzdišući, zavezao šal i izašao u kampus. Sa torbom o ramenu prešao je Jard, veliko travnato dvorište odakle je počinjao lavirint kilometarskih vijugavih staza, koje vode u učionice, biblioteke, muzeje i spavaonice. Park se kupao u lijepoj jesenjoj svjetlosti. Već deset dana su posebno blaga temperatura za to doba godine i izdašno sunce nudili stanovnicima Nove Engleske miholjsko ljeto, utoliko prijatnije što je kasnilo. Metju se okrenuo u pravcu glasa koji gaje pozvao. Ragbi lopta mu se pribliţavala. On ju je uhvatio s takvom preciznošću i u skoku je dobacio natrag kvorterbeku koji ju je traţio. S otvorenim laptopovima na koljenima, studenti su bili zauzeli sve klupe u Jardu. Na travnjaku se orio smijeh i vodili su se lagodni razgovori. Ovdje su se, više nego na dragim mjestima, nacionalnosti skladno miješale a kulturna isprepletenost se smatrala bogatstvom. Bordo i sivo, dvije omiljene. Metju je povukao dim iz cigarete prolazeći ispred Masačusets Hola, monumentalne građevine dţordţijanske arhitekture, u kojoj su se istovremeno nalazile i kancelarije uprave i spavaonice studenata prve godine. Stojeći na stepeništu, gospođica Mur, asistentkinja rektora, bijesno ga je ošinula pogledom praćenim opomenom «Gospodine Šapiro, koliko puta treba da vam ponovim da je zabranjeno pušiti na kampusu... » i govorancijom o štetnosti duvana. Hladnog pogleda i ravnodušnog izraza lica, Metju ju je ignorisao. Na kratko je došao u iskušenje da joj odgovori da mu je umiranje stvarno najmanja briga, ali se predomislio i izašao iz kruga univerziteta kroz ogromni portal koji je izlazio na Harvard Skver. Metju je pretraţio dţep da bi izvadio kartu za metro. Upravo je bio zakoračio na pješački prelaz da bi došao do stanice T-red lajn, kojom se stizalo do centra Bostona za manje od četvrt sata - kada se jedan stari Ševrolet Kamaro uz zaglušujuću buku, pojavio na uglu Masačusets Avenije i Ulice Pibodi. Mladi profesor je odskočio i ustuknuo da ga ne bi zgazio jarkocrveni kupe koji se uz škripu guma zaustavio tik pored njega. Prednje staklo se spustilo i ukazala se riđokosa Ejpril Ferguson, njegova podstanarka od smrti njegove ţene. Tutnjava motora V8 prolamala se u toj ekološkoj enklavi, koja je znala samo za vrline bicikla i hibridnog vozila2. Odlično vozim i ti to znaš! Moja kći je već izgubila majku. Ţelio bih da izbjegnem da moja kći postane siroče s četiri i po godine. Poţurivši zbog zvuka sirena, Metju je uzdahnuo i pomirljivo uskočio u Ševrolet. Tek što je vezao pojas, kad je uprkos svim pravilima bezbjednosti Kamaro napravio 2 Vozilo koje koristi dva izvora snage - električni motor i standardni motor sa unutrašnjim sagorijevanjem. To je na deset minuta. I ne brini se za Emili. Zamolila sam njenu bebisiterku da ostane sat vremena duţe. Mlada ţena je ţurno prebacila za dvije brzine a zatim naglo dala gas, što je Metjua presjeklo usred riječi. Kad je ponovo smanjila na normalnu brzinu, ona se okrenula ka njemu i pruţila mu , blok za crtanje. Ejpril je drţala umjetničku galeriju u Saut Endu: izloţbeno mjesto specijalizovano za erotsku umjetnost. Imala je istinski talenat za pronalaţenje nepoznatih djela i njihovu preprodaju, uzimajući lijepu sumu za to. Metju je skinuo poveze i naišao na neuglednu košulju u koju je bila umotana japanska slika. Shunga, koja datira s kraja XVIII vijeka, predstavljala je kurtizanu i jednog od njenih klijenata kako se prepuštaju seksualnom činu, koliko senzualnom toliko i akrobatskom. Previše slobodna scena bila je ublaţena ljupkošću poteza i bogatstvom motiva na tkanini. Gejšino lice odisalo je očaravajućom finoćom i elegancijom. Nije ni čudo da je ova vrsta gravire uticala kasnije na Klimta i Pikasa. Očigledno je spreman da posluje, ali ostaje u gradu samo jedan dan. Takva prilika mi se moţda uskoro neće ukazati... Ševrolet je napustio univerzitetsku četvrt. Krenula je brţim putem, koji je išao duţ Freš Ponda - najvećeg jezera u Kembridţu - na nekoliko kilometara od Belmonta, jednog rezidencijalnog gradića na zapadu Bostona. Ejpril je unijela adresu u GPS i stala da ga slijedi sve do otmenog i poznatog kvarta: škola okruţena drvećem graničila se sa igralištem, parkom i sportskim terenima. Tu se nalazio čak i sladoledţija, s pokretnim kolicima poput onih iz pedesetih godina. Uprkos jasnoj zabrani, Kamaro je pretekao školski autobus i parkirao se u jednoj tihoj ulici s mnoštvom kuća. Metju je odmahnuo glavom. Potom je iz tašne izvadila tubu ruţa za usne, na brzinu popravila šminku, prije nego što će konačno dovršiti svoj femmefatale izgled, namještajući crvenu koţnu jaknu, koja je prianjala poput koţe uz njenu majicu s izrezom. Zatim je ispruţila svoje beskonačno duge noge, utegnute u helanke, i izašla iz kola. Metju je posmatrao kako se udaljava i zvoni na vrata najveće kuće u ulici. Na ljestvici senzualnosti, Ejpril nije bila daleko od najvišeg stepenika - savršenih mjera, u struku kao osa, s grudima kao iz snova - ali ova inkarnacija muških fantazija voljela je isključivo ţene i otvoreno ispoljavala svoju homoseksualnost. Bio je to, uostalom, jedan od razloga zbog koga je Metju prihvatio da stanuje sa njom, znajući da među njima nikada neće biti ni najmanje dvosmislenosti. A osim toga, Ejpril je 8 bila zabavna, inteligentna i vragolasta. Naravno, imala je loš karakter, sočan govor i umjela je da pobjesni ko ris, ali je isto tako znala da kao niko uzvrati osmijeh njegovoj kćerki, a za Metjua to nije imalo cijenu. Ostavši sam, bacio je jedan pogled preko puta ulice. Jedna majka je sa svoje dvoje djece ukrašavala dvorište prazničnim dekoracijama. Shvatio je da je Boţić za manje od nedjelju dana i to saznanje ga je bacilo u nekakvo pomiješano osjećanje tuge i panike. Sa uţasom je uvidio kako se nazire prva godišnjica od Kejtine smrti: taj kobni 24. U prva tri mjeseca koja su uslijedila poslije nesreće, bol mu nije davao ni odmora ni počinka, tišteći ga svakog trena: ţiva rana, ujed vampira koji je isisao čitav njegov ţivot. Da bi okončao to strašno mučenje, više puta je pao u iskušenje da pribjegne radikalnom rješenju: baci se kroz prozor, objesi o konopac, ispije jak koktel lijekova, puca sebi u glavu... Ali svaki put ga je pomisao o nesreći koju bi prouzrokovao Emili, zadrţala da ne pređe na djelo. Naprosto nije imao pravo da oduzme oca svojoj kćerki i da joj upropasti ţivot. Ozlojeđenost prvih nedjelja ustupila je potom mjesto jednom dugačkom tunelu ţalosti. Ţivot je bio stao, skamenjen od umora, zaleđen u dugotrajnoj strašnoj nevolji. U Metjuu se nije odvijala borba, bio je jednostavno dotučen, smrvljen tugom, doţivotno zatočen. Gubitak je i dalje bio neprihvatljiv. Budućnost više nije postojala. Po savjetu Ejpril, on je ipak načinio napor i priključio se grupi za podršku. Prisustvovao je jednoj seansi, pokušavajući da nađe riječi za svoju patnju i podijeli je s ostalima, ali tu više nikada nije kročio. Bjeţeći od laţne samilosti, gotovih formula ili ţivotnih lekcija, on se osamio, tumarajući u svom ţivotu kao utvara, mjesecima sav izgubljen, bez planova, uništen. Međutim, od prije nekoliko nedjelja, mada nije mogao sa sigurnošću da kaţe da «ponovo oţivljava», činilo mu se da njegov bol postepeno jenjava. I dalje su mu buđenja teško padala, ali čim bi došao na Harvard, ponašao bi se kao da je sve u redu, starajući se da odrţi svoja predavanja, učestvujući na sastancima o orijentaciji sa svojim kolegama, naravno s manje poleta nego ranije, ali ipak hvatajući korak. Ne moţe se reći da je to stoga što se polako oporavljao, bilo je to prije zato što je malo po malo prihvatao svoje stanje, potpomaţući se upravo nekim konceptima iz svoje nastave. Između stoičkog fatalizma i budističke nestalnosti, on je od sada prihvatao postojanje takvo kakvo je: nešto vrlo privremeno i nestalno, proces u stalnoj evoluciji. Ništa nije dato za stalno, naročito ne sreća. Krhka kao staklo, ne treba da se smatra kao datost, ona koja zapravo moţe da traje samo jedan tren. Preko beznačajnih stvari se, dakle, polako vraćao u ţivot: šetnja po sunčanom danu s Emili, fudbalska utakmica sa njegovim studentima, posebno dobra šala koju je izvalila Ejpril. Okrepljujući znaci koji su ga naveli da drţi patnju na distanci i da sagradi branu kojom će zagraditi svoju tugu. Ali ova blagodet je bila krhka. Bolje vrebala, spremna da ga ščepa za gušu. Bila je dovoljna sitnica da ga ona prepadne, neobuzdano krene i probudi surova sjećanja: ţena s kojom se mimoišao na ulici, koja je imala isti parfem kao Kejt ili istu kabanicu, pjesma koju je čuo na radiju i koja ga je podsjećala na srećne dane, fotografija na koju je naišao u knjizi... Ovi posljednji dani bili su bolni, nagovještavajući ponovni pad. Pribliţavanje godišnjice Kejtine smrti, dekoracije i grozničavost u vezi sa pripremom boţićnih praznika, sve to ga je podsjećalo na njegovu ţenu. Već čitavu sedmicu, budio se svake noći skačući, sa lupanjem srca, obliven znojem, pohođen istim sjećanjem: košmami film posljednjih trenutaka ţivota njegove supruge. Metju je već bio na licu mjesta kad su Kejt prevezli do bolnice, gdje njene kolege - ona je 9 bila ljekar-nisu uspjele da je reanimiraju. Vidio je kako mu smrt surovo otima ţenu koju voli. Imali su prava samo na četiri godine savršene sreće. Ĉetiri godine dubokog razumijevanja, a jedva vremena da postave putokaz za priču koju neće doţivjeti. Takav susret se dešava samo jednom, u to je bio siguran. I ta pomisao mu je bila nepodnošljiva. Suznih očiju, Metju je shvatio da upravo stiska burmu koju i dalje nosi. Sada je počeo da se znoji i srce mu je jako udaralo u grudima. Spustio je staklo na Kamaru, potraţio tabletu anksiolitika u dţepu svojih farmerki i stavio je pod jezik. Lijek se polako topio, donoseći mu hemijsku pomoć koja je njegovu uzrujanost rastvorila za nekoliko minuta. Sklopio je oči, izmasirao kapke i počeo duboko da diše. Da bi se potpuno smirio, osjetio je potrebu da puši. Izašao je iz kola, zaključao vrata i napravio nekoliko koraka na trotoaru prije nego što je pripalio cigaretu i povukao dugačak dim. Opori ukus nikotina obloţio mu je grlo. Srce je ponovo počelo da radi normalnim ritmom i on se već osjećao bolje. Zatvorenih očiju, lica okrenutog ka jesenjem lahoru, on je uţivao u svojoj cigareti. Bilo je lijepo vrijeme. Sunce se provlačilo kroz grane. Vazduh je bio nestvarno blag. Ostao je tako nepomičan nekoliko trenutaka prije nego što će podići kapke. U dnu ulice, nekakva gomila se okupila pred jednom kućom. On se radoznalo pribliţio jednoj brvnari, tipičnoj za Novu Englesku: prostranoj kući s drvenim trijemom, sa šiljatim krovom i mnogobrojnim prozorima. Ispred kuće, na travnjaku, je bila organizovana neka vrsta rasprodaje. «Garaţna rasprodaja», karakteristična za ovu zemlju čiji se stanovnici sele po petnaest puta tokom svog ţivota. Metju se pomiješao sa radoznalom gomilom koja je trgovala starom robom na sto metara kvadratnih travnjaka. Prodaju je vodio jedan čovjek njegovih godina, ćelav i sa malim četvrtastim naočarima, na kome su se isticali namrgođeno lice i plah pogled. Obučen u crno od glave do pete, izgledao je ozbiljno i kruto poput nekog kvekera. Kraj njega je jedan šar-pej, boje pijeska, glodao gumenu kost. U vrijeme završetka časova, blago vrijeme je izmamilo mnogo svijeta u potrazi za dobrim stvarima. Stolovi su bili krcati neobičnim predmetima: drvena vesla, torba za golf, bejzbol palica i rukavica, stara gitara Gibson... Naslonjen na ogradu, jedan bicikl BMX, nezaobilazni boţićni poklon početkom osamdesetih godina, zatim, nešto dalje, roleri i skejtbord. Nekoliko minuta je Metju pretraţivao među štandovima, pronalazeći mnoštvo igračaka koje su ga podsjetile na djetinjstvo: jo-jo od svijetlog drveta, Rubikova kocka, proţdrljivi nilski konjići, Mastermajnd, frizbi, dţinovski plišani vanzemaljac E. Cijene su bile niske; prodavač je očigledno htio da se što prije otarasi najvećeg mogućeg dijela predmeta. Metju se upravo spremao da napusti pojas rasprodaje kad je opazio jedan kompjuter. Bio je to model laptopa: Mekbukpro, ekran od petnaest inča. Nije bila posljednja verzija tog modela, već ona prethodna ili čak ona prije nje. Metju se pribliţio i osmotrio mašinu iz svakog ugla. Aluminijumsko kućište sprave dobilo je lični pečat zahvaljujući jednoj naljepnici od vinila zalijepljenoj na poleđini ekrana. Stiker je predstavljao jedan lik u stilu Tima Bartona: stilizovanu i seksi Evu, koja je izgledala kao da među rukama drţi logo u obliku jabuke, te čuvene marke u informatici. U dnu ilustracije, mogao se pročitati potpis «Ema L. », s tim što se nije moglo pouzdano znati da li se radi o umjetniku koji je nacrtao figuru ili o bivšoj vlasnici kompjutera. Zašto da ne, pomislio je on gledajući etiketu. Njegov stari Pauerbuk je crkao krajem ljeta. Imao je doduše jedan PC kod kuće, ali bio mu je potreban jedan novi personalni laptop. A već tri mjeseca neprestano odlaţe taj izdatak za kasnije. Predmet je bio procijenjen na 400 dolara. Smatrao je da je suma razumna. Dobro mu je došlo: u ovom trenutku nije baš leţao na parama. Na Harvardu je profesorska plata bila dobra, ali poslije Kejtine smrti on je po svaku cijenu ţelio da zadrţi njihovu kuću na Bikon Hilu, čak iako, uistinu, nije više imao sredstva za to. Riješio je bio da uzme podstanarku, 10 ali čak i sa stanarinom koju mu je Ejpril plaćala, naknade za iznajmljivanje gutale su tri četvrtine njegovog dohotka i ostavljale su mu malo prostora za manevrisanje. Bio je čak primoran da proda svoj motor iz kolekcije: Trijumf iz 1957. Prišao je čovjeku odgovornom za prodaju i pokazao na Mek. Naravno da radi, inače ga ne bih prodavao po toj cijeni! To je stari laptop moje sestre, ali ja sam formatirao hard disk i reinstalirao operativni sistem. Potraţio je po novčaniku. Kod sebe je imao samo 310 dolara. Bilo mu je neprijatno, pa je pokušao da pregovara, međutim čovjek je odlučno odbio. Povrijeđen, Metju je slegao ramenima. Taman je htio da krene kad je iza sebe začuo veseli Ejprilin glas. Tip je mislio da za tu cijenu ima pravo i na jednu od poza iz Kamasutre! » - Vudi Alen? Prodavač mu je pruţio kompjuter koji je prije toga stavio u originalnu ambalaţu. Metju mu je zahvalio klimanjem glave dok je Ejpril izmirivala dogovorenu sumu. Zatim su poţurili do kola. Metju je insistirao da on vozi. Dok su se pribliţavali Bostonu, zaglavljeni u zastoju, on nije ni slutio da će mu kupovina koju je upravo obavio zauvijek izmijeniti ţivot. MERILIN MONRO BAR RESTORANA IMPERATOR ROKFELER CENTAR, NJUJORK 18. Njegova dekoracija bila je rezultat znalačke mješavine tradicije i dizajna. Tokom renoviranja zgrade potrudili su se da sačuvaju drvenariju, Art deko stolove i koţne klupske fotelje. Ovakvo uređenje davalo je mjestu «cosy3» ambijent starih engleskih klubova koji se spojio sa modernijim prostorom u vidu dugačakog osvijetljenog bara od mliječnog stakla koji se protezao duţ prostorije. Tanane siluete i laganog hoda, Ema Lavenštajn se provlačila od stola do stola, sluţeći vina, pozivajući na degustaciju i podrobno objašnjavajući porijeklo i istorijat nektara. Mladi somelijer je imao dara da prenese svoje oduševljenje. Graciozno kretanje njenih ruku, odmjereni pokreti, njen iskren osmijeh: sve u njenoj pojavi odraţavalo je strast i ţelju da to podijeli. Grupa elegantnih konobara donijela je pretposljednje jelo. Svakome je posluţila po čašu crvenog vina, vodeći računa da zakloni etiketu, zatim je tokom nekoliko minuta odgovarala na pitanja gostiju, dajući smjernice ne bi li oni uspjeli da pogode o kom vinu se radi. Ove sedmične enološke degustacije bile su zapravo njena zamisao i zahvaljujući dobrom glasu imale su sve više uspjeha. Koncept je bio jednostavan: Ema je predlagala degustaciju četiri vina uz četiri jela koje bi osmislio šef gastronomskog restorana, Dţonatan Lamperer. U trajanju od jednog sata, svaki susret je bio organizovan oko specifične teme, oko jedne vrste loze ili mjesta i bio izgovor za uvod u enologiju kroz igru. Ema je prešla iza pulta i dala znak posluţiteljima da donesu posljednje jelo. Iskoristila je ovaj trenutak zveckanja da bi diskretno bacila pogled na svoj mobilni telefon koji je upravo treperio. Pošto je vidjela SMS, na trenutak ju je uhvatila panika. U prolazu sam kroz Njujork ove sedmice. Da večeramo zajedno večeras? Glas njenog asistenta ju je prenuo iz posmatranja ekrana. Odmah se pribrala i najavila skupu u sali: - I kao završnica ove degustacije, predlaţemo vam ananas sa laticama magnolije, uz sladoled sa maršmelouom, karamelizovanim na vatri. Poslije igre zagonetki, zaključila je: 3 Cosy eng. Gurmanska loza, aromatična i eterična, blago pjenušava i slatka. Vino koje miriše na ruţu i sa finim mjehurićima koji elegantno podrţavaju svjeţinu ananasa. Veče se završilo s pitanjima publike. Jedan dio pitanja ticao se Emine profesionalne karijere, koja je na njih rado odgovarala, ne dopuštajući da se nazre nemir koji ju je tištio. Rodila se u skromnoj porodici u Zapadnoj Virdţinji. U ljeto kad je navršila četrnaest godina, njen otac, vozač kamiona, odveo je porodicu u obilazak kalifornijskih vinograda. Za tinejdţerku je to bilo potpuno očaravajuće otkriće koje je pobudilo interesovanje i strast prema vinu kao i prema upravo pronađenom pozivu. Upisala se u srednju ugostiteljsku školu u Ĉarlstonu koja je davala solidno obrazovanje iz enologije. Ĉim je stavila diplomu u dţep, bez trunke ţaljenja napustila je svoju beznadeţnu zabit. Najprije je bila konobarica u jednom skromnom objektu, zatim asistent šefa konobara u jednom popularnom restoranu u Vest Vilidţu. Tada je radila i do šesnaest sati dnevno, posluţujući za stolovima, preporučujući vina i vodeći računa o baru. Jednoga dana, naletjela je na čudnog klijenta. Nekoga čije je lice odmah prepoznala: njenog idola, Dţonatana Lamperera. Onoga koga su gastronomske kritike nazivale «Mocart gastronomije». Šef je drţao jedan prestiţni restoran na Menhetnu: čuveni Imperator, za koji su pojedinci smatrali «da je tu najbolja hrana na svijetu». Imperator je zaista bio svetinja koja svake godine okuplja hiljade klijenata sa sve četiri strane svijeta te je često bilo potrebno da se čeka i više od godinu dana ne bi li se dobila rezervacija. Tog dana, Lamperer je bio na ručku sa svojom ţenom. U to doba, već je imao restorane po čitavom svijetu. Bio je to nevjerovatno mlad tip da bi bio na čelu jednog takvog carstva. Ema je skupila hrabrost i usudila se da priđe «idolu». Dţonatan ju je s interesovanjem saslušao i ubrzo se ručak pretvorio u razgovor za posao. Uspjeh nije bio zaludio glavu Lampereru. Bio je zahtjevan, ali skroman, uvijek u potrazi za novim talentima. U trenutku kada je izmirivao račun, on joj je pruţio svoju vizitkartu s riječima: - Počinjete sutra. Sutradan je potpisala ugovor kao asistent glavnog somelijera u Imperatoru. Tokom tri godine ona se prelijepo slagala sa Dţonatanom. Lamperer je imao bujnu kreativnost i potraga za skladom između jela i vina dobila je svoje pravo mjesto u njegovoj kuhinji. Profesionalno, ona je ostvarila svoj san. Prethodne godine, poslije razvoda braka, francuski šef je napustio sluţbu. Restoran je nastavio s radom, i mada Dţonatan Lamperer više nije bio u kuhinji, njegov duh je nastavio da proţima mjesto, a jela koja je on bio izmislio i dalje su se nalazila na jelovniku. Pozdravila je klijente, napravila kratak izvještaj sa svojim asistentom, pokupila svoje stvari i krenula kući. Već odavno je bila pala noć. Para joj je izlazila iz usta. Ledeni vjetar koji je brisao trijem nije obeshrabrio brojne dangube koje su se tiskale uz ogradu da bi fotografisale dţinovsku boţičnu jelku što se uzdizala iznad klizališta. Visoko oko trideset metara, drvo se povijalo pod električnim girlandama i ukrasima. Prizor bješe očaravajući, ali kod Eme je budio melanholiju. Uzalud što je to otrcana fraza, ali teţina samoće je zaista bila teţa tokom boţićnih praznika. Ona se pribliţila ivici trotoara, namjestila svoju kapicu i zategla šal, paţljivo posmatrajući svjetla na krovu taksi vozila, u nadi, ah ne vjerujući mnogo u to, da će ugledati neko slobodno vozilo. Naţalost, bio je špic i svi Jelou kebs koji su prolazili 13 ispred nje, već su imali putnike. Pomirena sa sudbinom, probijala se kroz gomilu i koračala uţurbano sve do ugla Leksington avenije i 53. Uletjela je u stanicu metroa i krenula linijom E, u pravcu downtown-a. Kao što je pretpostavljala, vagon je bio pretrpan i morala je da putuje stojeći, stisnuta među ostalim putnicima. Uprkos potresima, ona je uspjela da iščupa telefon i ponovo je pročitala SMS koji je već napamet znala. U prolazu sam kroz Njujork ove sedmice. Da večeramo zajedno večeras? Nosi se, đubre pokvareno. Nisam na tvom raspolaganju! Psovala je ne odvajajući oči od ekrana. Fransoa je bio nasljednik jednog čuvenog vinograda iz Bordoa. Srela ga je prije dvije godine tokom jednog putovanja u cilju otkrivanja francuskih sorti. On joj nije krio da je oţenjen i da je otac dvoje djece, ali ona je ipak odgovorila na njegova udvaranja. Ema je produţila svoje putovanje u Francuskoj i proveli su jednu sedmicu iz snova, obilazeći vinske puteve u tom regionu: čuveni «put Medoka» tragom vrhunskih vina i dvoraca, «put vinograda» sa svojim romanskim crkvama i arheološkim nalazištima, vilama i opatijama Međumorja, srednjovjekovnim selom Sent-Emilijon... Zatim su se ponovo vidjeli u Njujorku, zahvaljujući Fransoinim profesinalnim putovanjima. Ĉak su proveli jednu sedmicu na godišnjem odmoru na Havajima. Dvogodišnja epizodična veza, strastvena i destruktivna. Dvije godine čekanja u obmanjivanju. Svaki put kad bi se našli, Fransoa je obećavao da upravo napušta ţenu. Nije mu stvarno vjerovala, ali, razumije se, tada joj se već bio uvukao pod koţu... A onda, jednoga dana, kada je trebalo da krenu na vikend, Fransoa joj je poslao poruku da bi joj rekao kako još uvijek voli svoju ţenu i da ţeli da okonča njihovu vezu. Više puta tokom svog ţivota, Ema se poigravala granicama svojih mogućnosti - bulimija, anoreksija, samopovređivanje zasijecanjem koţe - i najava ovog raskida otvorila je bezdan u njoj. Duboki osjećaj praznine ju je tada bio potpuno opustošio. Njene naprsline su se produbile, njene lomljive zone zatrovale su bile čitavo njeno biće. Najednom, ţivot nije imao više ništa da joj ponudi i izgledalo je da joj on samo donosi bol. Da bi ućutkala tu patnju, jedino iješenje koje je pronašla bilo je da legne u kadu i presječe sebi vene. Dva duboka zareza, napravljena skalpelom na obje ruke. To nije bio poziv u pomoć i ovo nije bio film. Ova samoubilačka kriza bila je surova, izazvana ljubavnim razočaranjem, ali zlo je sezalo mnogo dalje u prošlost. Ema je ţeljela da njen ţivot prestane i uspjela bi u tome da njen blesavi brat nije izabrao baš taj trenutak da svrati kod nje u stan, prebacujući joj što nije platila ovomjesečnu kiriju za starački dom u kome je smješten njihov otac. Sjetivši se ponovo ove epizode, Ema je osjetila kako joj struje hladni trnci niz kičmu. Kompozicija metroa je stigla do stanice u 42. Tu se vagon ispraznio i ona je konačno mogla da nađe slobodno mjesto. Upravo se smjestila, kad je njen mobilni telefon ponovo počeo da vibrira. Fransoa je bio uporan: Preklinjem te, draga, odgovori mi. Pruţimo sebi još jednu šansu. Daj mi neki znak. Tvoj Fransoa 14 Ema je zatvorila oči i usporila disanje. Njen bivši ljubavnik bio je sebični i nestalni manipulator. Znao je da iskoristi svoju zavodljivost da bi ispao heroj velikog srca i drţao je u svojoj vlasti. Bio je sposoban da je navede da ona izgubi svaku kontrolu nad sobom. Umio je surovo da iskoristi sve njene slabosti i manjak njenog samopouzdanja. Zaranjao je u provalije njenih pukotina, grebao njene oţiljke. Naročito je bio umješan u uljepšavanju stvarnosti da bi prikazao stvari u svoju korist, do te mjere da se moţe smatrati mitomanom4. Da ne bi došla u iskušenje da odgovori, isključila je mobilni. Uloţila je previše napora da bi se otrgla njegovom uticaju. Odbijala je da ponovo upadne u zamku samo zato što se osjećala usamljenom za Boţić. Jer njen najgori neprijatelj nije bio Fransoa. Njen najgori neprijatelj bila je ona sama. Nije mogla da se odluči da ţivi bez strasti. U pozadini svoje uglađene i zabavne strane, poznavala je svoju impulsivnost i emotivnu nestabilnost koji su je, kad je obuzmu, naizmjenično uranjali u periode duboke depresije i nekontrolisane euforije. Ĉuvala se svog straha od ostavljanja, koji je mogao daje poljulja u svakom trenutku i potopi u samodestruktivnost. Njen ljubavni ţivot bio je posut bolnim vezama. U ljubavi je previše davala osobama koje je nisu zasluţivale. Gadni tipovi poput Fransoe. Ali bilo je u njoj nečega što nije razumjela, nešto čime nije umjela da vlada. Neka mračna sila, zavisnost, koja je gura u naručje muškaraca koji nisu slobodni. Iznova je bez razmišljanja traţila neku vrstu stapanja, znajući vrlo dobro da joj ove veze u suštini neće donijeti ni sigurnost ni stabilnost kojima je toliko teţila. Ali istrajavala je u tome i s gađenjem je postajala saučesnica u njihovim nevjerstvima, rasturajući brakove, iako je to bilo suprotno njenim vrijednostima i teţnjama. Srećom, psihoterapija na koju je išla već nekoliko mjeseci pomogla joj je da se povuče i sačuva se od svojih emocija. Od sada je znala da mora da misli kako sebe da zaštiti i drţi se podalje od pojedinaca koji joj donose nevolju. Stigla je na posljednju stanicu linije: stanicu Svjetski Trţni centar. Ovaj kvart u juţnom dijelu grada bio je potpuno opustošen atentatima. Danas je još uvijek bio u radovima, ali ubrzo će se više staklenih i čeličnih kula uzdizati na njujorškom nebu. Simbol sposobnosti Menhetna da izađe još jači iz svih iskušenja, pomislila je Ema penjući se uza stepenice da bi stigla do Ulice Grinvič. Koračala je ţurnim korakom sve do raskrsnice ulice Harison i krenula esplanadom jednog stambenog kompleksa koji se sastojao od visokih zgrada od kestenjaste cigle, sagrađenim početkom sedamdesetih godina, kada je Trajbeka5 bio samo industrijska zona s gomilom skladišta. Unijela je šifru da bi ušla i odgurnula s obje ruke teška gvozdena vrata. Tokom dugo vremena je Nort Plaţa 50 imala stotine stanova sa prihvatljivim stanarinama u svoje tri kule na četrdeset spratova. Danas su cijene u kraju buknule i zgrada je bila pred renoviranjem. U međuvremenu, hol je izgledao tuţno i oronulo: zidovi s kojih opada malter, potmulo osvjetljenje, sumnjiva čistoća. Ema je uzela poštu iz sandučeta i krenula jednim od liftova da bi stigla do pretposljednjeg sprata na kome se nalazio njen stan. Jedva da je kročila preko praga, njen pas je već skakutao pred njom, sav radostan. Spustila je svoju tašnu i igrala se nekoliko minuta sa psom. Voljela je njegovu nabijenu i robusnu siluetu, njegovu debelu njušku, njegove iskrene oči, upale u trouglastu glavu i njegov simpatični izgled prznice. I kao da bi mu zahvalila, pruţila mu je veliku činiju s kroketima. Stan je bio mali - jedva 40 kvadrata - ali imao je šarma: svijetao parket od sirovog drveta, zidovi od slične cigle, široki prozor. Otvorena kuhinja bila je usredsređena oko šanka od crnog pješčanika sa tri barske stolice od sjajnog metala. Što se «salona» tiče, on je bio preplavljen knjigama koje su bile poredane po policama. Američka i evropska fikcija, eseji o bioskopu, djela o vinu i gastronomiji. Zgrada je imala brojne mane: stare vodovodne cijevi, štete od vode koja je procurila, praonicu u kojoj je prava navala miševa, liftove koji su uvijek u kvaru, neispravnu klimatizaciju, zidove tako tanke da podrhtavaju za vrijeme oluje i kroz koje se moţe čuti svaka intimnost susjeda. Ali pogled je bio očaravajući i širok, pruţao se preko rijeke, nudeći pogled na Donji Menhetn od koga zastaje dah. U neprekidnom nizu su se redale osvijetljene zgrade, šetališta Hadsona i čamci koji klize rijekom. Ema je skinula kaput i šal, okačila svoj kostim na vješalicu, navukla stare farmerke i preširoku majicu Jenkija prije nego što je ušla u kupatilo da skine šminku. U ogledalu se ukazao odraz lica mlade ţene od trideset i tri godine, kestenjaste blago talasaste kose, svijetlozelenih očiju, šiljatog nosa, na kome se naziralo nekoliko pjegica. U njenim vrlo dobrim danima, mogla se prepoznati izvjesna sličnost sa Kejt Bekinsejl ili Evanđelinom Lili, ali danas nije bio njen dobar dan. U krajnjem naporu da ne dopusti da je preplavi tuga, ona je uputila ogledalu podrugljivu grimasu. Skinula je kontaktna sočiva koja su joj bockala oči, stavila naočare za kratkovidost i otišla do kuhinje da sebi napravi čaj. Brrr, ovdje je baš ledeno, drhtala je umotavajući se u toplo ćebe i pojačavajući grijanje na radijatora. Kako je voda sporo ključala, ona se smjestila na jednu od barskih stolica i otvorila svoj laptop koji je stajao na šanku. Umirala je od gladi. Konektovala se na sajt jednog japaskog restorana koji je vršio isporuke na kućnu adresu i naručila je miso supu kao i asortiman sušija, makija i sašimija. Dobila je potvrdu mejlom, provjerila svoju porudţbinu i čas isporuke, zatim je iskoristila priliku da pregleda ostale poruke, bojeći se pošte svog bivšeg ljubavnika. Na svu sreću, nije bilo poruka od Franosoe. Ali bilo je druge pošte, enigmatične, koju je napisao izvjesni Metju Šapiro. Ĉovjek za koga nikada ranije nije čula. I koji će joj preokrenuti ţivot... MIKELA MARZANO BOSTON KVART BIKON HILA 20 ĈASOVA - Mama se neće vratiti, a, tata? Ţivot je ponekad takav - odgovorio je, naglo je podignuvši na krevet. Mala prostorija u potkrovlju bila je topla i prijatna, i u njoj nije bilo njeţnih ili pastelnih tonova, kakvi su se preteţno mogli vidjeti u dječjim sobama. Kad su Metju i Kejt renovirali kuću, trudili su se da svakoj prostoriji daju originalni pečat. Radi ove sobe uklonili su pregradni zid, očistili i izglačali stari parket da bi mu dali nekadašnji sjaj i kupili starinski namještaj: krevet od sirovog drveta, bijelu stilsku komodu, fotelju presvučenu konopljom, drvenog konjića koji se klati i sanduk za igračke od koţe i mesinga. Metju je pomilovao Emili po obrazu i uputio joj pogled za koji se nadao da će je umiriti. Spuštenog pogleda, ona je tuţno odmahnula glavom. Od prije nekoliko nedjelja, osjećao je da mu je kći veoma uznemirena, kao da je na nju prenio sopstveni stres i zbog tog zapaţanja je imao osjećaj krivice. Pred njom se, pak, on zdušno trudio da prikrije svoj bol i tjeskobu, ali to mu nije polazilo za rukom: djeca su imala šesto čulo da otkriju ovakve stvari. Uzalud se Metju trudio da sebe urazumi, nemir ga je bio u potpunosti savladao: osjećao je iracionalni strah da ne izgubi kćer pošto je izgubio ţenu. Odsad je bio ubijeđen da opasnost vreba odasvud i taj strah ga je tjerao da previše štiti Emili, uz rizik da je uguši i izazove gubitak samoupouzdanja kod nje. Istina je to da je on kao otac bio sluđen. U prvim nedjeljama je bio poljuljan toboţnjom ravnodušnošću koju je pokazivala Emili. U to vrijeme, dijete je izgledalo nepropustljivo za bol, kao da nije uspijevala da shvati da joj je majka mrtva. U bolnici je psiholog koji prati djevojčicu, ipak, objasnio Metjuu da to ponašanje nije nenormalno. Da bi se zaštitila, neka djeca se namjerno drţe na distanci od traumatičnog događaja, nesvjesno čekajući da se osjete snaţnijim da bi se s njim suočila. Pitanja o smrti došla su kasnije. Tokom nekoliko mjeseci Metju se odupirao, potpomaţući se savjetima psihologa, albumima za crtanje i metaforama. Ali Emilina pitanja od skoro su bivala sve konkretnija, dovodeći njenog oca u nepriliku i satjerujući ga u tjesnac. Kakvu je predstavu o smrti imalo dijete od četiri i po godine? Nije znao koji rječnik da upotrijebi, nije bio siguran koje riječi ona u tom uzrastu moţe da razumije. Psiholog mu je savjetovao da se ne brine, objašnjavajući mu da će Emili, kako bude odrastala, sticati svijest o konačnom nestanku njene majke. Po njegovom mišljenju, ta 17 pitanja su bila zdrava. Omogućavala su joj da izađe iz tišine, izbjegne zabranjene teme i da se u dogledno vrijeme oslobodi straha. Ali Emili je očigledno bila daleko od toga da je dostigla tu oslobađajuću fazu. Naprotiv, svako veče, u vrijeme spavanja, počinjala je po stoti put sa istim strepnjama i istim pitanjima sa bolnim odgovorima. Zamišljena, djevojčica je skliznula pod pokrivač. Kejt nije imala porodicu. On se vrlo rano odvojio od svojih roditelja, dva sebičnjaka koji su provodili mirne penzionerske dane u Majamiju i koji nisu ni pojmili koliko je velika njegova patnja. Nikada nisu zaista voljeli Kejt, zamjerajući joj da joj je vaţnija karijera od porodice. Vrhunac za roditelje koji su oduvijek mislili samo na sebe! Prvog mjeseca koji je uslijedio nakon Kejtine smrti, oni su zaista bili došli u Boston da mu pruţe podršku i da se staraju o Emili, ali ta briţnost nije potrajala. Sada su se zadovoljavali time da mu jednom sedmično telefoniraju kako bi vidjeli šta ima novo i da bi ispričali ovakve budalaštine njihovoj unuci. To ga je izluđivalo! Nije bila stvar u prihvatanju religijskog licemjerja. Ne vjeruje u Boga, niti je ikada vjerovao, a smrt njegove ţene svakako neće promijeniti stvari! Za njega je biti «filozof» podrazumijevalo oblik ateizma i takvo viđenje je dijelio sa Kejt. Smrt je označavala kraj svega. Nije bilo ničeg drugog, nije postojalo poslije, samo praznina, totalno i apsolutno ništavilo. Bilo mu je nepojmljivo, makar i radi toga da umiri kćer, da je uljuljkuje iluzijom u koju ne vjeruje. Ali njena ljubav, ona nije mrtva - dopustio je. Moţemo da nastavimo da odrţavamo sjećanje na nju, pričajući o njoj, prisjećajući se lijepih trenutaka koje smo skupa proveli, gledajući fotografije i okupljajući se na njenom grobu. Emili je klimnula glavom, daleko od toga da je ubijeđena. Snaţno ju je zagrlio. Neću umrijeti do stote godine. «Obećavam ti», ponovio je, znajući da je to pusto obećanje. Maţenje se produţilo još nekoliko minuta. Zatim je Metju ušuškao Emili i ugasio svjetla, osim noćne lampe okačene iznad kreveta. Prije nego što je odškrinuo vrata, još jednom je zagrlio svoju kćer obećavši joj da će Ejpril svratiti da joj poţeli laku noć. Prizemlje kuće oblivala je prigušena svjetlost. Ţivio je već tri godine u toj kući od crvene cigle na uglu Ulice Maunt Vemon i Ulice Vilou. Jedna lijepa iownhouse sa masivnim bijelim vratima i ţaluzinama od tamnog drveta, koja je gledala na Luizburg skver. On se nagnuo kroz prozor i stao da posmatra električne girlande koje su treperile, okačene na gvozdenoj ogradi parka. Ĉitavog ţivota Kejt je sanjala da stanuje u istorijskom jezgru Bostona. Bila je to mala očuvana enklava, sa viktorijanskim kućama, popločanim trotoarima i cvijetnim uličicama s obiljem drveća i starinskim fenjerima na plin. Magično mjesto koje je odavalo utisak da je vrijeme stalo, zaledivši kuće u otmenom i starinskom 18 šarmu. Bio je to ţivotni okvir koji nije bio u domašaju stipednije jednog ljekara staţiste u univerzitetskoj bolnici i jednog fakultetskog profesora, koji tek što je isplatio dug svoje studentske pozajmice! Ali bilo je potrebno mnogo više da bi se Kejt obeshrabrila. Mjesecima je obilazila radnje u kvartu, lijepeći svuda oglase. Jedna stara dama, koja se spremala da se preseli u starački dom, bila je nabasala na njen oglas. Ova bogata Bostonka gnušala se agenata za nekretnine i više je voljela da proda «nekome određenom» kuću u kojoj je provela čitav svoj ţivot. Mora biti da joj se Kejt svidjela, jer je nekim čudom pristala da spusti cijenu, postavljajući svoju ponudu kao neku vrstu ultimatuma. Imali su dvadeset i četiri sata da se odluče. Ĉak i sa značajnim umanjenjem, suma je i dalje bila pozamašna. Bilo je to ţivotno ulaganje, ali nošeni ljubavlju i vjerom u budućnost, Metju i Kejt su napravili taj korak, zaduţujući se na trideset godina i provodeći svaki svoj vikend do grla u kreču i bojama. Oni, koji nikad u ţivotu nisu majstorisali, postali su «stručnjaci» za vodoinstalaterske radove, za popravku parketa i ugradnju električnih kablova sa štekerima. Kejt i on su bili razvili gotovo tjelesni odnos sa starom kućom. Njihov dom je bio njihovo intimno sklonište, tu gdje su namjeravali da podiţu svoju djecu, tu gdje su planirali da ostare. Sklonište od oluje6, kako je pjevao Bob Dilan. Ali, sada kada je Kejt mrtva, kakav je smisao svega toga? Mjesto je bilo teško od još uvijek ţivih uspomena. Namještaj, dekoracija i čak određeni mirisi koji su nastavili da lebde u vazduhu mirisne svijeće, potpuri, indijski štapići vezivali su se za Kejtinu ličnost. Zbog svega toga Metju je neprestano imao utisak da njegova ţena pohodi kuću. Uprkos svemu, nije imao ni volje ni hrabrosti da se preseli. U tom periodu nestabilnosti, townhouse je sačinjavao jedno od njegovih posljednjih pribjeţišta. Ali samo jedan dio kuće je bio zaleđen u uspomeni. Posljednji sprat je bio razgaljen prisustvom Ejpril koja je iznajmila jednu lijepu sobu, kupatilo, veliki garderober i kancelariju. Na spratu niţe, nalazila se Metjuova vlastita soba, soba za Emili i ona za dijete, koje su bili planirali da imaju uskoro on i Kejt... Što se tiče prizemlja, bilo je uređeno kao potkrovlje, sa velikim salonom i otvorenom kuhinjom. Metju se prenuo iz svoje obamrlosti i trepnuo nekoliko puta ne bi li odagnao svoje bolne misli. Prešao je u kuhinju, mjesto na kome su nekada toliko voljeli da doručkuju, a uveče da se sastanu i jedno drugome prepričavaju kako su proveli dan, sjedeći rame uz rame za stolom iza šanka. Iz friţidera je izvadio pakovanje svijetlog piva. Otvorio je jednu flašu i uzeo novu tabletu anksiolitika koju je progutao s gutljajem alkohola. Koktel piva Korona i lijekova. Nije znao za bolji lijek da sebe otupi i brzo utone u san. Bila se presvukla da bi izašla i, kao po običaju, izgledala je raskošno. Na vrtoglavo visokim potpeticama, nosila je sa zaprepašćujućom prirodnošću ekscentrični, ali šik komplet, koji naginje fetišizmu: gornji dio providan, obrubljen bordo trakom, šorts od lakovane koţe, neprozirne čarape i tamni dţemper sa nitnama na rukavima. Vezala je bila kosu u puuđu i stavila sedefasti puder, koji je isticao njen karmin boje krvi. Idem u Gan Šat, novi pab blizu keja. Njihova praseća glava prţena u ulju je da se ubiješ. A tek mohito, neću ni da ti spominjem. U ovom trenutku tamo izlaze najljepše djevojke u gradu. Elpril je smjesta osporila primjedbu. Nju nikada ne moraš mnogo da moliš da 6 A Shelter from the Storm. Metju je odmahnuo glavom. Prilično ljuta, Ejpril je namjestila svoju široku manţetna-narukvicu s utisnutim purpurnim arabeskama. Mete, prijaće ti da izađeš, vidiš svijet, da ponovo pokušaš da se svidiš ţenama, vodiš ljubav... O tijelu na tijelu, radosti i zadovoljstvu čula. Mogu da ti predstavim drugarice. Otvorene djevojke koje traţe samo malo zabave. Pogledao ju je kao stranca. Nemoj sad i ti da počinješ! Ja ću ti reći šta bi ona mislila: voljela bi da te vidi kako napreduješ, voljela bi da se sabereš, da sebi bar daš šansu da ponovo zavoliš ţivot. Osjetio je kako počinje da kipti od bijesa. Nisi je ni poznavala! Nikad je nisi ni srela! Povrijeđena, ona se nije čak ni potrudila da mu odgovori i izašla je zalupivši vrata za sobom. Popio je naiskap jednu flašu piva, zatim se opruţio i izmasirao kapke. Nije imao ni najmanju ţelju da ponovo vodi ljubav, ni najmanju ţelju da miluje drugo tijelo ili ljubi drugo lice. Imao je ţelju da bude sam. Nije traţio nikoga da ga razumije, nikoga da ga utješi. Ţelio je samo da umiri svoj bol, imajući za jedine pomoćnike vjernu kutiju lijekova i njegovu dragu Koronu. Ĉim je sklopio oči, slike su se nizale u njegovoj glavi kao film koji je već stotinama puta gledao. Te večeri, Kejt je bila deţurna sve do 21 čas u Dječjoj bolnici u Dţamajka Plejnu, zgradi u okviru MGH-a7, specijalizovanoj u pedijatriji. Kejt ga je pozvala na kraju svog deţurstva. Kao i uvijek, bio si u pravu: stvarno treba da se otarasim te krntije. Znaš da je to prvi auto koji sam mogla da priuštim kad sam bila studentkinja! U kraju je u ove sate previše opasno. Dolazim motorom po tebe. Pada nekakva susnjeţica, nije pametno, Mete! Kako je on bio uporan, ona je na kraju popustila. Njene posljednje riječi prije nego što je spustila slušalicu. Metju je sjeo na svoj Trijumf. Dok je on napuštao Bikon Hil, Kejt je vjerovatno uspjela da upali motor svoje male Mazde. Jer ju je u 21. Odbačen ka zidu bolničkog kruga, auto se dva puta okrenuo prije nego što se obrnuo na krov. Naţalost, i kamion se bio prevrnuo na trotoaru, pregazivši svom teţinom vozilo. Kad je Metju stigao do bolnice, vatrogasci su bili angaţovani u pokušaju da izvuku Kejtino tijelo, koje je bilo zarobljeno u zamci zguţvane limarije. Spasilačkoj ekipi je trebalo više od jednog sata da je evakuišu na MGH gdje je u toku noći podlegla povredama. Vozač kamiona se izvukao nepovrijeđen. Toksikološke analize, koje su izvršene na njemu poslije nesreće, bile su pozitivne na kanabis, ali tokom njegovog saslušanja od strane policije, on je tvrdio da je Kejt telefonirala u trenutku sudara i da nije poštovala njegovo prvenstvo prolaza. Verzija koja je potkrijepljena kamerom za nadzor postavljenom na ulasku u parking. Nije smio da se prepusti. Morao je da se odupre zbog Emili. Ustao je i potraţio neku zanimaciju. Gleda košarkašku utakmicu na televiziji? Zatim mu se pogled zaustavio na velikoj torbi u kojoj se nalazio polovni kompjuter koji je kupio nekoliko sati ranije. On se smjestio za drveni kuhinjski šank, izvadio kompjuter iz kutije i priključio ga na mreţu, posmatrajući iznova čudno aluminijumsko kućište na kome se nalazio stiker koji je predstavljao «Evu i jabuku». Otvorio je mašinu i pronašao post-it nalijepljen na ekranu. Tip sa garaţne rasprodaje pobrinuo se da mu ostavi pristupni kod «administratorovog» računa. Metju je upalio laptop i ukucao lozinku da bi pristupio ekranu. Na prvi pogled, sve je bilo normalno: tastatura, ekran, ikone svojstvene za Mek. Unio je svoju identifikaciju da bi se konektovao na internet i tokom nekoliko minuta je pretraţivao po programima da bi se uvjerio da uspijeva da otvori sve aplikacije: obrada teksta, pretraţivač, imejl, slike. Startujući ovaj posljednji softver, sačekalo ga je iznenađenje, jer naletio je na niz fotografija. Čudno, prodavač ga je, međutim, bio uvjerio da je formatirao hard disk... Pritisnuo je tipku na tastaturi da bi se ukazalo na desetine snimaka kao slajdšou. Bio je to album sa godišnjeg odmora na kome se vide pejzaţi kao sa razglednica. Tirkizno plavo more, daske za surfovanje zabodene vertikalno u bijeli pijesak, muškarac i ţena u zagrljaju, koji su ovjekovječili svoju sliku u magičnoj svjetlosti zalazećeg sunca. Pitao se on, zamišljajući zvuk talasa i osjećaj vjetra u kosi. Poslije mora, ukazalo se zelenilo, pošto su se pojavili brdoviti pejzaţi, dvorci, vinogradi i trg nekog seoceta. Francuska ili Toskana, kladio se on. Zaintrigiran svojim otkrićem, prekinuo je projekciju i kliknuo na svaku fotografiju da bi prikupio više informacija. Pored njihovih tehničkih karakteristika, svaka je nosila napomenu «snimila ema. » Očigledno, bivša vlasnica kompjutera. Pomoću nekoliko tipki obiljeţio je sve snimke i ubacio ih u kantu da bi ih uništio. U trenutku kad je konačno htio da potvrdi operaciju, on se predomislio i, da bi umirio savjest, napisao jedan kratki mejl: From: Metju Šapiro To: Ema Lavenštajn Subject: Fotografije Dobro veče, gospođice Lavenštajn, Ja sam novi vlasnik Vašeg Mekbuka. Ostalo je nekoliko fotografija na hard disku Vašeg starog kompjutera. Ţelite li da Vam ih pošaljem ili mogu da ih izbrišem? Srdačan pozdrav, Metju Šapiro 22 Strangers in the night Ne vjerujem u vrijednost odvojenih egzistencija. Niko od nas nije kompletan sam za sebe. Virdţinija VULF From: Ema Lavenštajn To: Metju Šapiro Subject: Re: Fotografije Poštovani gospodine, Mislim da ste na pogrešnoj adresi. Tačno je da imam jedan Mekbuk, ali nikad ga nisam prodala! Fotografije koje imate nisu dakle moje; - Srdačno, Ema Ema Lavenštajn Asistent glavnog somelijera Imperator 30 Rokfeler Plaţa Njujork, NY 10020 2 minuta kasnije. Izvinite zbog ove greške. S: Radite u Imperatoru? Moţda smo se onda već sreli. Moja ţena i ja smo tamo proslavili prvu godišnjicu našeg susreta! Ima nešto više od četiri godine. Nekoliko nedjelja prije mog dolaska znači! Nadam se da Vam je restoran ostao u lijepom sjećanju. Još se sjećam nekih jela: karamelizovanih ţabljih bataka, telećih ţlijezda sa tartufima i makarona s riţom u mlijeku! Ne znate šta propuštate. Ako svratite u restoran, ja ću Vam otkriti neke dobre boce! Ţivite u Njujorku, Metju? To je u susjedstvu! Pozovite, dakle, Vašu ţenu za sljedeću jesen da proslavite petu godišnjicu vašeg susreta! To će biti teško - moja ţena je mrtva. Niste mogli da znate, Ema. Evo čemu se čovjek izlaţe razgovarajući s nepoznatim ljudima na intemetu! Šta mu je bilo na pameti kad je započinjao ovaj nadrealni dijalog? Obrisao je bez ţaljenja fotografije i otvorio novu flašu Korone. Ako mu razgovor nije prijao, svakako mu je probudio apetit! Otvorio je friţider u kuhinjskom dijelu i ustanovio da je prazan. Logično, neće se napuniti sam od sebe... Pretraţujući po hladnjaku, ipak je pronašao picu koju je ugurao u mikrotalasnu pećnicu. Podesio je tajmer i vratio se pred kompjuter. Dobio je novu poruku od Eme Lavenštajn... Ali kako sam mogla da znam da mu je ţena mrtva, prebacila je sebi Ema. Ova razmjena je pobudila njenu radoznalost. U svakom slučaju, ona je ukucala na Guglu «Metju Šapiro + Boston ». Prvi rezultati koji su se pojavili upućivali su na zvanični sajt Univerziteta Harvard. Zaintrigirana, kliknula je na prvi link i naletjela na kratku biografiju jednog od predavača odsjeka za filozofiju. Očigledno je njena tajanstvena osoba za dopisivanje drţala predavanja na prestiţnom fakultetu. U profesorovom CV-iju bila je priloţena i fotografija. Ako je vjerovati fotografiji, Šapiro je bio lijep cmomanjasti muškarac, u ranim četrdesetim i prefinjenog šarma nalik Dţonu Kasavecu. Oklijevala je nekoliko sekundi a onda je prstima preletjela po tastaturi: 24 From: Ema Lavenštajn To: Metju Šapiro Jeste li večerali, Metju? Nije volio da mu neko tako upada u ţivot. Ipak, uzvratio je istom mjerom: From: Metju Šapiro To: Ema Lavenštajn Kad baš hoćete sve da znate, pica mi se upravo razmrzava u mikrotalasnoj. Dobro, zaboravite smrznutu picu, Metju. Evo šta Vam predlaţem umjesto toga. Ĉuli ste za Zelig Fud, veliku, finu prodavnicu u Ulici Ĉarls? Njihovi štandovi sa sirom i suhomesnatim proizvodima su izvrsni. Ako ţelite da provedete jedno gurmansko veče, onda otiđite do njih. Obavite kupovinu među ukusnim kozjim sirevima. Izaberite, na primjer, jedan od njihovih specijaliteta sa smokvama ili sa vazabijem. Da, znam, ovaj spoj moţda iznenađuje, ali u kombinaciji sa bijelim sovinjonom iz Loare - moţe i sanser ili puji-fime8 - savršeno će se slagati. Takođe Vam predlaţem da probate njihovu rolovanu guščju paštetu s pistaćima, što se savršeno uklapa sa baršunastim taninom burgundijskog vina iz regiona Kot de Nui. Ako naiđete na ţevre-šamberten iz 2006, bacite se na njega! Vidjećete, bolji su od smrznute pice... S: Upravo sam provjerila na internetu: od Bikon Hila moţete čak i pješice do Zelig Fuda, samo poţurite, radnja se zatvara u 22 časa... Metju je odmahnuo glavom pred svojim ekranom. Niko se već dugo vremena nije brinuo za njegovu dobrobit... A onda se pribrao i odmah pobunio. S kojim pravom ta Ema Lavenštajn sebi dozvoljava da mu diktira njegov večernji raspored? Iznerviran, zatvorio je imejl i otišao na pretraţivač. Popustivši i pred radoznalošću, ukucao je «Ema Lavenštajn somelijer» i krenuo u pretragu. Kliknuo na prvo što mu se prikazalo: jedan članak na intemetu iz časopisa Vajn Spektejtor. Dokument je bio od prošle godine. S naslovom «Deset mladih talenata za primjer», davao je opis nove generacije somelijera. Začudo, većina ovih «mladih talenata» bile su ţene. Pretposljednji portret bio je Emin. Bila je prikazana sasvim u pozadini snimka, koji je napravljen u haj-tek podrumu restorana Imperator. Metju je zumirao fotografiju da bi je uveličao. Nije bilo sumnje: mladi somelijer iz članka bila je upravo ista ţena koju ju zapazio na fotografskim snimcima sa godišnjeg odmora, koje je zatekao na hard disku kompjutera. Lijepa brineta sa nasmijanim očima i vragolastim osmijehom. Zašto je tvrdila da joj taj kompjuter ne pripada? Vjerovatno je to, ali zašto je onda nastavljala razgovor? Zvuk tajmera najavio je kraj spremanja pice. Upitao je da li je njihova kći Elizabet slobodna da pričuva Emili na pola sata. Trebalo je da obavi kupovinu u Zelig Fudu i morao je odmah da krene: radnja se zatvara u 22 časa... Ejpril se probijala kroz gomilu u Gan Šatu da bi izašla i popušila cigaretu. Uh, malo sam pripita... Svjeţ večernji vazduh joj je prijao. Previše je popila, previše igrala, previše flertovala. Namjestila je bretelu svog brushaltera, pogledavši na sat. Bilo je već kasno. Mobilnim telefonom je naručila vozilo jedne taksi firme, zatim prinijela cigaretu usnama, traţeći upaljač u torbi. Gdje li je ovaj bezvezni upaljač? Ejpril se okrenula i vidjela mladu ţenu plave kose, sa prelijepim osmijehom. Dţulija, djevojka koju je bez prestanka gutala očima čitave večeri i koja nije odgovorila na njena udvaranja. Kratke kalifornijske kose, blistavog pogleda, graciozne siluete, poput vile koja se popela na stratosfeme plesne cipele: upravo tip koji se dopadao Ejpril. Ejpril se primakla da upali cigaretu. Hipnotisana prozračnom koţom, čulnim usnama i njeţnim crtama ţene koja je stajala naspram nje, ona je osjetila kako joj se budi grozničava ţelja u utrobi. Ova muzika nije više za moje godine - našalila se Ejpril. Blicanje farova privuklo je paţnju dvije noćne ptice. Tokom nekoliko sekundi činilo se da Dţulija oklijeva. Ona je vodila igru i to je znala. Nećeš morati mnogo da kruţiš. Ţivim odmah pored, u Ulici Pembrok. Dvije ţene su ušle na zadnje sjedište vozila. Dok je taksi napuštao šetališta rijeke Ĉarls, Dţulija je ovlaš naslonila glavu na Ejprilino rame, a ova je imala neodoljivu ţelju da je poljubi. Nije učinila ništa, zbog neprijatnog osjećaja da ih šofer gleda. Ako misliš da ćeš moći s uţivanjem da me gledaš tek tako... Izazivala ga je ona gledajući netremice u retrovizor. Putovanje je bilo brzo i, za manje od pet minuta, vozilo se zaustavilo usred uličice s mnoštvom drveća. Nevjerovatno dobra stvar koju sama proizvodi! Mnogo će ti se svidjeti. Ejpril se jedva primjetno nasmiješila, radosna zbog poziva; međutim, u odlučujućem momentu nešto ju je zadrţalo. Nekakva neodređena uznemirenost koja ju je pritiskala i bila protivteţa njenoj ţelji. Ta Dţulija joj je stvarno zapala za oko, ali ona se sada brinula za Metjua. Kad ga je ostavila, ranije te večeri, izgledao joj je posebno deprimiran, čak moţda na ivici da napravi neku glupost... Bilo je to nesumnjivo besmisleno, ali tu misao nije mogla da izbaci iz glave. Vidjela je sebe kako se vraća kući i zatiče ga obješenog o gredu ili u komi od predoziranosti lijekovima. Daj mi tvoj broj. Lijepa plavuša je već bila zatvorila vrata od taksija. Ejpril je uzdahnula i potom zamolila vozača da je odveze do ugla Ulica Maunt Vemon i Vilou. Tokom voţnje, izjedala ju je briga. Poznavala je Metjua tek godinu dana, ali se bila zaista vezala za njega i malu Emili. Bila je pogođena njegovom nevoljom, ali, naţalost, nije znala kako da mu pomogne: Metju je bio toliko posvećen ţeni da Ejpril nije vidjela načina da neka druga ţena, makar na kratko, nađe mjesta u njegovom ţivotu. Kejt je bila briljantna, lijepa, mlada, altruista. Koja je to ţena mogla da se ravna sa kardi- ohirurgom s izgledom manekenke? Vozilo je stiglo pred townhouse. Ejpril je platila račun i otvorila vrata kuće, pokušavajući da ne pravi mnogo buke. Mislila je da će zateći Metjua kako hrče dok nepomično leţi na kauču, dotučen svojim koktelom piva i anksiolitika. Umjesto toga, zatekla ga je kako mirno sjedi iza ekrana svog novog kompjutera. Glava mu se njihala u ritmu jedne dţez arije i čio osmijeh mu je obasjavao lice. Na kuhinjskom pultu primijetila je načete boce vina i ostatke finih sireva i rolata od paštete. Izašao si u kupovinu? A ja sam mislila da ne ţeliš da napuštaš svoju jazbinu. Ona ga je sumnjičavo pogledala i krenula ka njemu. Metju je bez riječi naprasno zatvorio ekran. Osjećajući neprijatnost, pokušao je da sakrije fotografije koje je skupio u kanti kompjutera i koje je upravo odštampao. Ali Ejpril je bila brţa od njega i zgrabila ih. Mislila sam da ne voliš dţez. Da li si znala da muzika moţe da ima uticaja na degustaciju vina? Istraţivači su pokazali da određene dţez kompozicije mogu da stimulišu dijelove mozga koji omogućavaju da se bolje osjeti kvalitet vrhunskih sorti. Baš otkačeno, zar ne? Ne budi smiješna, Ejpril. Mlada ţena je kaţiprstom zaprijetila Metjuu kao da ga optuţuje. Ona je nastavila povišenim tonom: - Mislila sam da si depresivan i sklon samoubistvu, a ti praviš ţurku uz degustaciju najboljih vina sa ţenskom koju si sreo na internetu! Lijepa galeristkinja je nasula sebi čašu vina i zastala nekoliko minuta da bi se pribrala. Kucajući skoro tri sata, pretresli su širok spektar tema kroz desetine mejlova. Podijelili su svoju strast prema Keriju Grantu, Merilin Monro, Bili Vajlderu, Gustavu Klimtu, Miloskoj Veneri, Doručku kod Tifanija i Radnji na uglu. Obnovili su vjekovnu dilemu: Bitlsi ili Rolingstonsi, Odri ili Ketrin Hepbem, Red Soksi ili Jenkiji, Frenk Sinatra ili Din Martin. Sukobili su se oko Izgubljen u prevodu, film «beskrajno precijenjen» za Metjua, «neprevaziđeno remek-djelo» za Emu. Pitali su se koje je novo ostvarenje Stefana Cvajga bilo najuspjelije, koja ih je slika Edvarda Hopera najviše dotakla, koja je najbolja pjesma s albuma Anplagd grupe Nirvana. Svako je navodio svoje argumente za to da li je Dţejn Ejr bolja knjiga od Gordost i predrasude, da li je čitanje romana na Ajpodu podjednako prijatno kao i okretanje stranica jednog štampanog djela, da li je Off the Wall bolji od Trilera, da li su Ljudi sa Menhetna trenutno najbolja serija, da li je akustična verzija Lejle podjedako vrijedna kao originalna verzija, da li je Get Jer Ya-Yas Out! Metju je odmahnuo glavom. Nije mu se svidio smjeru kom je išao ovaj razgovor. Moţda, a da ne znaš, već tri sata razgovaraš s nekim mlohavim djedicom od osamdeset godina... Zašto je ne pozoveš u restoran? Gvoţđe se kuje dok je vruće. Tako to danas ide. Vidi se da dugo nisi učestvovao u igri zavođenja. Zbunjen, Metju se nakratko zamislio. Osjećao je da mu izmiče kontrola nad situacijom. Nije ţelio da prenagljuje, niti da se previše oduševljava. Najzad, nije zaista poznavao tu Emu Lavenštajn. Ali morao je da prizna da je među njima bila neka povezanost, neko uzajamno zadovoljstvo koje razmjenjuju, nekoliko sati spokoja usred svakodnevne tuge. Takođe je volio romantičnu stranu njihovog susreta, ulogu koju je odigrao slučaj ili moţda čak i... Zijevnula je i pogledala na sat. Metju joj je uzvratio pozdrav, gledajući je kako se penje uz stepenište. Ĉim je ostao sam, otvorio je kompjuter i poţurio da klikne na dugme ne bi li vidio ima li novih poruka. Nije bilo nove pošte od Eme. Moţda je Ejpril bila u pravu. Moţda nije trebalo čekati. Odlučio je da bude iskren. From: Metju Šapiro To: Ema Lavenštajn Subject: Poziv 28 Jeste li još ispred kompjutera, Ema? U krevetu sam, Metju, ali moj laptop je pored mene. Skinula sam Vaš Filozofski antipriručnik na moj čitač i gutam ga. Nisam znala da Ciceron na latinskom znači «leblebija» ; - Kao obuzet nekom nevidljivom silom, Metju se usudio da učini nešto nezamislivo. Imam jedan predlog za Vas, Ema. Znam jedan mali italijanski restoran u Ist Vilidţu - Broj 5 - juţno od Tompkins Skver Parka. Drţe ga Vitorio Bartoleti i njegova ţena, koji su moji prijatelji iz djetinjstva. Kod njih odem svaki put na večeru kad se zadesim u Njujorku, gdje prvenstveno idem da bih učestvovao u ciklusu predavanja knjiţare Morgan. Ne znam kakva je njihova vinska karta, ah ako volite aranćini a la bolonjeze, zapečene lazanje, taljatele u raguu i sicilijanski kanoli, onda bi ta adresa trebalo da Vam se svidi. Da li biste izašli sa mnom na večera? Bilo bi mi veoma drago, Metju. Kada dolazite u Njujork sljedeći put? Sljedeća konferencija je planirana za 15. Zašto ne bismo sutra? Ema je imala ţelju da skače po krevetu. Suviše je lijepo da bi bilo istinito! Jedan uzoran i inteligentan tip ţeli da me pozove na večeru! Jedan seksi profa filozofije odlijepio je na mene! Ovo je bilo više nego dovoljno da se jedan šar-pej uzbudi, ipak, ovaj je na jedvite jade zabrundao, kao iz kurtoazije. Ema je skakala od radosti. Provela je koliko neočekivano, toliko i savršeno veče. Kroz nekoliko poruka, Metju je unio sunce i povjerenje u njen ţivot. A sutra uveče, srešće ga uţivo. Osim što sutra uveče... Odjednom uznemirena, Ema se podigla s jastuka i umalo nije prosula šolju verbene. Bila je to velika mana njenog posla: nije raspolagala svojim večerima. Ostalo joj je dana od odmora, ali nije mogla da ih traţi danas za sutra. Procedura je bila sloţena, a u restoranu je mjesec decembar bio vrlo opterećen. Razmislila je na trenutak i odlučila da se ne brine. Zamoliće jednog od svojih kolega da je zamijene u večernjoj smjeni. To je bilo komplikovano, ali izvodljivo. U svakom slučaju, nije dolazilo u obzir da propusti svoj «galantni randevu», kako je govorila njena baka. Nabacila je, dakle, široki osmijeh i sjela da napiše posljednji mejl te večeri: From: Ema Lavenštajn 29 To: Metju Šapiro Subject: Re: Poziv Dogovoreno, Metju. Naći ću zamjenu na poslu. Hvala za ovo prijatno veče. Do sutra uveče onda! S: Oboţavam lazanje i aranćine... STANISLAV JERŢI LEC SUTRADAN BOSTON 12. Još koliko prethodne noći padala je kiša, a sada su se uličice Bikon Hila kupale u suncu. Mirisi šumskog rastinja lebdjeli su nad Luizburg Skverom a narandţasti zraci pojačavah su jesenje boje parka. Sa torbom preko ramena, navukao je aerodinamičnu kacigu, sjeo na svoj bicikl i zviţdućući okrenuo pedale nekoliko puta zaputivši se ka Ulici Pinkni. Koliko je vremena prošlo otkako nije bio ovako rasterećen? Već godinu dana je ţivio kao utvara, ali ovog jutra probudio se vedrog duha. Odrţao je tri dopunska časa na univerzitetu i šalio se sa studentima, ponovo uţivajući u nastavi koja protiče u dobrom raspoloţenju. Gvozdena ruka popustila je stisak u njegovom stomaku. Osjećao je kako ţivot vrvi oko njega i ponovo je imao utisak da učestvuje u njegovom kretanju. Opijen tim ponovnim osjećajem, on je ubrzao i skladno skrenuo u oštru krivinu prema Ulici Brimer. Vjetar mu je duvao u lice. Još više je ubrzao spazivši Pablik Garden, priljubio se tijelom uz bicikl, probijajući vazduh u opojnom osjećaju slobode. Kušao je taj trenutak, prošao duţ parka dok su se točkovi sami vrtjeli, sve dok nije skrenuo desno ka Ulici Njubari. Prepuna otmenih kafića, umjetničkih galerija i modnih butika, ova prometna ulica je bila jedno od najposjećenijih mjesta u Bek Beju. Po lijepom vremenu, u vrijeme ručka bila je prava navala na terase. Metju je privezao svoj bicikl pred jednim elegantnim brownstoneom9 od tamnog pješčanika čije je prizemlje bilo preuređeno u restoran. Bistro 66 je bila njegova menza kad je ručavao sa Ejpril. Ostalo je jedno mjesto napolju i on je poţurio da ga zauzme pošto je dao znak konobaru. Ĉim je sjeo, izvadio je svoj novi laptop iz torbe i konektovao se na Wi-Fi mreţu restorana. S nekoliko klikova, rezervisao je avionsku kartu za Njujork na sajtu Delta Erlajns. Upravo na vrijeme da bi večerao s Emom. U guţvi je nazvao Broj 5 i naletio na svoju drugaricu Koni. Nisu se bili vidjeli već dugo vremena. Bilo joj je drago što ga čuje i imala je hiljadu stvari da mu ispriča, ali bila je guţva u vrijeme ručka, a jedan od njenih konobara je bio bolestan. Ubiljeţila je njegovu rezervaciju i obradovala se što će moći na miru, još iste večeri, da razgovara sa njim. Metju je prekinuo vezu i namignuo Ejpril. Termin se ovdje odnosi na kuće u nizu napravljene od ovog materijala. Ona se smjestila pod uţarenu lampu koja zagrijava terasu i podigla ruku da bi naručila čašu pino grija i tanjir crab cakes-a10. Pozvao si svog lijepog somelijera? Ĉestitam, Mete, ponosna sam na tebe! Donijeli su im piće. Ejpril je podigla čašu i srdačno su se kucnuli. Metju je slegao ramenima. Mislio sam da idem ovako. Ona se namrštila i odmjerila ga od glave do pete. Nadam se da se šališ! A da ne govorim o tvojoj bujnoj razbarušenoj kosi i bradi neandertalca. Razmisli na pet minuta: ta mlada ţena radi u jednom od najčuvenijih restorana na Menhetnu. Njeni klijenti su poslovni ljudi, ličnosti iz svijeta umjetnosti i mode, elegantni i rafinirani ljudi na kojima sve dubi. Ona će pomisliti da si neki gedţa ili matori student. Nije se sloţila s ovakvim razmišljanjem. Izgled je mnogo bitan: prvi utisak se uvijek ljudima ureţe u sjećanje. I večeras pokušaj da se ponašaš isto tako prepotentno... Uzdahnuo je i lice mu se namračilo. Zamotao je jednu cigaretu, odolio ţelji da je pripali i poslije nekoliko sekundi razmišljanja konačno se predao: - Dobro, moţda bi mogla da mi daš par savjeta... Glavni somelijer je krenuo ţurnim korakom ka podređenoj koja je redala boce u metalno kućište. Ema je bacila pogled na dokument. Bila je to faktura na memorandumu jednog internet prodajnog sajta, specijalizovanog za izvanredne sorte vina. Na njoj je bila narudţbina tri boce: 1. Domaine de la Romanee Conti, 1991 10 Kolači od krabe, čuveni specijalitet. Ermitage Cuvee Cathelin, J. Graacher Himmelreich, Auslese, Domaine J. Priim, 1982 Mitski raskošno burgundijsko vino, plemeniti i izdašni širaz, kompleksni rizling slatkog ukusa u ustima. Tri vrhunska vina iz savršenih godina. Tri najbolja vina koja je probala u ţivotu. Ipak, ona nije naručila te boce. Preblijedio od srdţbe, Benedikt je nastavio svoju litaniju prigovora. Dakle, hoću da znam gdje su, i to smjesta! Ima ga za više od 10 000 dolara! Ne sačekavši odgovor, naglo se okrenuo i napustio podrum pića. Ema je ostala nepomična nekoliko sekundi, preneraţena zbog tako nasilne prepirke. Benedikt je bio somelijer starog kova koji je smatrao da ţene nemaju šta da traţe u podrumu pića. Imao je razloga da se osjeti ugroţenim od stane svoje asistentkinje: prije svog iznenadnog odlaska, Dţonatan Lamperer je dao mjesto glavnog somelijera Emi. Mlada ţena je trebalo da zamijeni Benedikta početkom ove godine, ali on je uspio da poništi to unapređenje kod nove uprave. Otada je Benedikt imao samo jednu misao na pameti: da gurne svoju mladu koleginicu u grešku da bi mogao da je se konačno riješi. Ema je gledala faktura, češkajući se po glavi. Piter Benedikt je bio ogorčen i osvetoljubiv, ali nije bio toliko lud da izvede takvu prevaru. Ova tri naručena vina nisu bila slučajnost. Bila su to upravo tri vina koja je tokom prošlonedjeljnog susreta spomenula novinaru časopisa Vajn Spektejtor, koji je pravio portrete nove generacije somelijera. Pokušala je da se sjeti: razgovor se odvijao u kancelarijama PR sluţbe restorana pred očima... Vrlo usplahirena, Ema je izašla iz podruma pića uţurbanim korakom i pošla liftom do prijemnog odjeljenja. Bez najave, ušla je u prostorije PR sluţbe i zatraţila da razgovara sa mladim staţistom, koga je Imperator zaposlio radi odrţavanja informatičkg sistema. Onda se zaputila ka kancelariji koju su joj pokazali i zatvorila vrata za sobom. Iznenađen ovakvim upadom, Romuald Leblan je poskočio iza svog kompjuterskog ekrana. Bio je to pomalo smotan tinejdţer, masne kose, šišane ravno ukrug i bljedunjavog lica, uokvirenog velikim četvrtastim okvirima s debelim staklima. Bosih nogu, u japankama, nosio je farmerke koje su na nekim mjestima imale rupe i ne pretjerano čistu majicu Marvel s kapuljačom. Lavenštajn - primio ju je s toboţe iskrenim tonom. Bacila je pogled na ekran kompjutera. Izvukla je iz svog dţepa fakturu i počela da mu maše njome ispred nosa. Tinejdţer se pokunjio i oborio pogled. Ema je bila uporna. Kako je Romuald i dalje ćutao, somelijerka je povisila ton. Dakle, meni ne moraš da odgovaraš, ali u tom slučaju, traţiću od uprave da pozove pajkane i moraćeš s njima da se razjasniš. Ova prijetnja je na klinca imala dejstvo elektrošoka. I kako si uspio da ih naručiš? Jednim pokretom glave, Romuald je pokazao na ekran. Trebalo mi je dvadeset sekundi da uđem u računovodstvo restorana. Ema je osjetila kako srce počinje ubrzano da joj lupa. Odvukao se do jednog metalnog ormara odakle je izvukao neki sandučić od svijetlog drveta u kome su bile tri dragocjene berbe. Ema je s paţnjom ispitala svaku bocu; bile su nedirnute. Ne časeći, pozvala je svog dobavljača da bi mu objasnila da je račun klijenta Imperator zloupotrijebljen. Predloţila je da vrate, o klijentovom trošku, cjelokupnu porudţbinu da bi se faktura poništila. Osjetila je ogromno olakšanje kad su joj saopštili da je njena ponuda prihvaćena. Tokom nekoliko sekundi, ostala je nepomična, s osjećajem olakšanja što je sačuvala posao. Onda je sebi dozvolila da razmisli o svom večerašnjem sastanku i tu ju je obuzela neka zebnja. Da bi se umirila, pogledom je potraţila svoj odraz na glatkoj površini stakla, ali prizor koji je spazila proizveo je upravo suprotan efekat: bila je uţasna. Kosa joj je bila oštećena, boja bez sjaja, frizura bez forme. S takvom glavom neće uspjeti da se svidi Metjuu Šapiru. Uzdahnula je i odjednom postala svjesna prisustva staţiste. Vrlo je ozbiljno to što si učinio. Tinejdţer se najednom raznjeţio i briznuo u plač. Ipak mu je pruţila maramicu strpljivo sačekavši da prestane da jeca. Neka najbolja francuska vina su iz tog regiona. Otkad radiš u Imperatoru? Šta onda traţiš u jednom restoranu? On joj je povjerio da je pratio svoju djevojku koja je, poslije mature, otišla u Njujork da radi u jednom domaćinstvu za stan i hranu. Pomalo postiđen, prećutno je potvrdio. Nemaš radnu dozvolu, nisi punoljetan... Nije ni čudo što strahuje od policije i što ne ţeli da navuče sebi za vrat upravu ljudskih resursa. Ema je pogledala tinejdţera s mješavinom divljenja i saţaljenja. Pošto je navaljivala, on joj je ispričao nekoliko anegdota. S trinaest i po godina, Romuald je bio proveo nekoliko sati u pritvoru zato što je na internet stavio piratski prevod posljednjeg toma Harija Potera. Nešto kasnije, hakovao je internet sajt svoje gimnazije, zabavljajući se mijenjanjem ocjena i slanjem otkačenih poruka na imejl adrese roditelja učenika. Prošlog juna je s nekoliko klikova uspio da se dokopa tema za maturu iz prirodnih nauka da bi pomogao djevojci da dobije dobru ocjenu. Konačno, početkom jula, nakratko je oborio Fejsbuk nalog francuskog predsjednika Nikole Sarkozija. Srednjoškolska šala koja nije bila po ukusu Jeliseja. Vlasti su uspjele da dođu do njega. S obzirom na njegov dosije, dobio je ukor i uslovnu kaznu, sa posebnom čvrstim zahtjevom da se od sada drţi što dalje od kompjutera. Dok je slušala njegovu priču, Ema je dobila sjajnu ideju. Pristao je i pritiskom jedne tipke na tastaturi uključio aparat. Ona je privukla jednu stolicu da bi sjela kraj njega. Tinejdţer je nervozno stavio naočare, ali nije izdrţao njen pogled duţe od dvije sekunde. Ukucala je vebsajt adresu jednog frizerskog salona. Na ekranu su svjetlucava slova poigravala na svijetloj i praznoj pozadini. Akahiko Imamura Airstyle - Akahiko Imamura je Japanac koji je napravio revoluciju u svijetu frizura - objasnila je. Anđelina Dţoli, En Hatavej, Kejt Blančet... Najveće zvijezde se friziraju kod njega. A tokom Nedjelje mode svi kreatori pokušavaju da ga uposle za njihov defile. Kaţu da je on pravi mag i meni je potreban upravo on da bih večeras izgledala kako treba. Problem je što postoji lista čekanja od dva mjeseca da bi se do njega došlo. Romuald je razumio šta Ema očekuje od njega. Već se aktivirao da bi pokušao da provali sistem rezervacija. Impresionirana, ona se nagnula nad ekran. U koliko sati ţelite da idete? Upisao je Emino ime umjesto prvobitno predviđenog klijenta, ne zaboravivši da pošalje poruku ovoj posljednjoj o odlaganju njenog termina. Mlada somelijerka nije mogla da vjeruje sopstvenim očima. Okruglo Romualdovo lice se zajapurilo. To je šik i uvijek aktuelno. Metju je pogledao svoj odraz u ogledalu sa stalkom luksuznog butika. Briţno izbrijan, kratke kose, utegnut u sako koji mu stoji kao saliven, bio je neprepoznatljiv. Otkada nisam nosio odijelo? Odgovor mu je bljesnuo u glavi. On se na silu osmijehnuo u znak zahvalnosti što se toliko trudi oko njega. Pošto su platili kupljene stvari, otišli su do Kamara i Ejpril je krenula u pravcu aerodroma Logan. Metju je ćutao tokom čitave voţnje. Kako je dan odmicao, zanos ga je napuštao i osjećao je da mu oduševljenje splašnjava. Sada mu se ideja o susretu sa Emom Lavenštajn nije više činila tako dobra kao prethodne večeri. Kad malo bolje razmisli, ovaj sastanak čak nije imao nikakvog smisla: proistekao je iz odluke koju je donio u stanju neuračunljivosti, pod dejstvom alkohola i lijekova. Nije poznavao tu ţenu, oboje su dopustili da ih ponese kratka razmjena pisama i fizički susret će samo donijeti uzajamno razočaranje. Ševrolet je krenuo putem koji vodi ka parkingu na ograničeno vrijeme. Ejpril je nakratko zastala pred terminalom da bi svom prijatelju ostavila vremena da izađe iz auta. Vrlo dobro znam da se plašiš i da sada ţališ što si započeo ovo, ali kad te molim, idi na taj sastanak. On je potvrdno klimnuo glavom, zatvorio vrata auta za sobom i uzeo svoju torbu iz prtljaţnika. Još jednom se pozdravio s prijateljicom prije nego što je ušao u zgradu aerodroma. Brzo je prošao kroz hol. Pošto se registrovao putem interneta, prošao je kontrole i strpljivo sačekao u sali za ukrcavanje. U trenutku kad je ustajao da bi se popeo u avion, obuzela ga je sumnja a zatim strah. Znojio se, brojne protivrječne misli sudarale su se u njegovoj glavi. Na kratko mu se pojavio lik Kejt, začuđujuće jasan, ali je odbio da sebe okrivljuje, trepnuo je nekoliko puta kako bi odagnao taj lik i pokazao svoju kartu hostesi. Ovdje je sve bilo zastrašujuće, od velike zgrade u bijelom mermeru do sofisticiranog izgleda prodavačica - lijepih kao manekenke - od čega ste se osjećali bijedno. U dubini duše, Ema je mislila da jedna «takva» prodavnica - u kojoj ne pitaju za cijenu, u kojoj treba biti lijep, bogat i siguran u sebe, makar samo da bi se isprobalo odijelo - nije za nju, ali danas se osjećala sposobnom da prevaziđe svoje inhibicije. Bilo je to iracionalno, ah mnogo je vjerovala u ovaj sastanak. One noći skoro da nije spavala; ovog jutra je, nestrpljiva, ustala rano i skoro čitav sat provela u razgledanju svoje garderobe ne bi li našla odjeću koja ističe njene vrijednosti. Poslije brojnih isprobavanja i sumnji, na kraju se opredijelila za jedan komplet koji joj je stajao prilično dobro: čokoladni korset sa vezom bakarne boje i ravnom suknjom s visokim strukom, od crne svile, koja je bila efektna. Da bi kompletirala svoj izgled, bio joj je potreban kaput dostojan tog imena. A njen je bio samo stari i uţasni bezoblični moher. Otkako je u ovoj prodavnici, koraci su je stalno vraćali ka ovom divnom tri i četvrt kaputu od brokata. Opipala je svilenu tkaninu protkanu zlatom i srebrom. Bilo je toliko lijepo da se nije usudila čak ni da ga proba. Ema je zatraţila da isproba kaput. Divno joj je stajao, ali koštao je 2700 dolara. Bilo je strašno to što uopšte nije imala sredstava da ga sebi priušti. Na prvi pogled, njena plata je bila besprekorna, jedino što je bila na Menhetnu gdje je sve bilo preskupo. Naročito je jedan dobar dio njene ušteđevine odlazio na sedmične seanse psihoanalize. Njena psihoterapeutkinja, Margart Vud, spasila ju je kad joj je bilo najgore. Naučila ju je da sebe zaštiti, da podigne brane da ne bi potonula usljed straha ih ludila. A ovdje se izlagala opasnosti. Ema se pribrala i izašla iz kabine za probu. Zadovoljna što nije popustila pred impulsom, ona se zaputila ka izlazu iz prodavnice. Bacivši posljednji pogled ka odjeljenju sa cipelama, ona je s divljenjem opazila jedan par lakih koţnih cipela Brajana Atvuda u puder rozoj boji. Izloţeni model bio je u njenoj veličini. Stopalo joj je skliznulo u cipelicu i ona se preobratila u Pepeljugu. Cipelice su bile od starog pitona, imale su ljubičasti odsjaj i vrtoglave lakovane pete. Tip cipela koji bi doprinio bilo kakvoj garderobi. Zaboravivši svoje dobre odluke, Ema je izvadila svoju kreditnu karticu da bi platila cijenu iz snova: 1 500 dolara. Prije nego što je otišla na kasu, 37 impulsivno se vratila da bi kupila i kaput od brokata. Rezultat ovog ispada u šopingu: jednoipomjesečna plata otišla je u vjetar za nekoliko minuta. Aveniju, Ema je osjetila hladnoću. Promrzlog tijela, zavezala je šal i pognula glavu da bi se zaštitila od vjetra, ali štipalo je suviše jako. Ledeni dah ledio ju je na mjestu, od čega joj je lice postajalo neosjetljivo, a ruke i noge trnule. Išle su joj suze na oči, obrazi su joj gorjeli. Nije imala hrabrosti da nastavi pješice. Zakoračila je na ivicu trotoara da bi pozvala taksi, dala vozaču adresu frizerskog salona, zamolivši ga da najprije svrate do Rokfeler Centra, gdje je na portirnici Imperatora ostavila torbu sa starim kaputom i starim cipelama. Frizerski salon Akahika Imamure bio je prostran i svijetao prostor u samom srcu Aper Ist Sajda: beţ zidovi, police od svijetlog drveta, veliki koţni kauči, prozračne konzole ukrašene orhidejama. Ema je dala svoje ime hostesi na prijemu koja je provjerila termin na svom tablet- računaru. Sve je bilo u redu, Romualdova informatička smicalica je funkcionisala. Dok je čekala vlasnika, jedan pomoćnik joj je oprao kosu, njeţno joj masirajući izvjesno vrijeme koţu glave. Pod uticajem lakih prstiju Ema se opustila, zaboravljajući na trošak, svoju grozničavost i brige, te se pohotno prepustila mekanoj i rafiniranoj udobnosti ovog mjesta. Potom je ušao Imamura i pozdravio je, uspravnog drţanja i pogleda na dolje. Ema je izvadila iz tašne fotografiju Kejt Bekinsejl koju je isjekla iz jednog časopisa. Imamuru nisu zanimali fotografski snimci. Umjesto toga, on je dugo posmatrao lice njegove klijentkinje i promrmljao nekoliko riječi na japanskom svome pomoćniku, stručnjaku za farbanje. Zatim se naoruţao makazama i počeo da joj skraćuje krajeve. Radio je dvadesetak minuta, a onda ju je prepustio stručnjaku za farbanje koji joj je nanio smjelu crvenkastosmeđu boju od korijena sve do krajeva. Kad je farbanje bilo završeno, Imamura je lično isprao Emi kosu i posvetio se njenoj frizuri. Pramen po pramen, uvijao je krajeve na velike okrugle četke i sušio cijelu kosu prije nego što ih odmota sa četke da bi iznova popravljao frizuru svojim prstima. Rezultat je bio zapanjujući. Kosa joj je bila podignuta u elegantnu punđu sa spiralnim uvojcima. Tanana i sofisticirana frizura koja je njeno lice učinila svjetlijim, istakla njene svijetle oči i ţenstvenost. Ema je prišla ogledalu, oduševljena svojim novim izgledom. Nekoliko nestašnih i uvijenih pramenova odvajalo se iz punđe i činilo frizuru prirodnijom. Što se boje tiče, ona je bila naprosto savršena. Bila je bolja od Kejt Bekinsejl! Nikada nije bila tako lijepa. Tako rasterećena, uzela je taksi da bi došla do Ist Vilidţa. U kolima je izvadila svoj neseser za šminku i upotpunila svoj izgled s malo roze rumenila, zlatnom sjenkom na kapcima i koralno crvenim ruţom. U pozadini aviona, Metju je nervozno gledao na sat. Tek što se iskrcao, on se ustremio na red taksi vozila i strpljivo sačekao desetak minuta da bi došao do vozila. Dao je vozaču adresu restorana i kao na filmu obećao mu dobru napojnicu ako stigne na vrijeme. U Njujorku je takođe bilo nevjerovatno toplo za mjesec decembar. Bilo je saobraćaja, ali ne toliko koliko je zamišljao. Dosta brzo je Jelou keb uspio da se izvuče iz Kvinsa i stigne do mosta Vilijamsburg prije nego što će se provući kroz uličice Ist Vilidţa. Stigao je na vrijeme. Moţda je čak stigao prvi. Platio je svoj račun i izašao na trotoar. Osjećao se nervozno i uzbuđeno. Ponovo je udahnuo da bi se smirio i odgurnuo vrata italijanskog restorana. VILJEM ŠEKSPIR Restoran BROJ 5 NJUJORK 20. Dočekala ju je mlada ţena sa širokim osmijehom. Rezervisao je sto za dvoje. Pogledala je listu rezervacija. Očigledno Metjuovog imena nije bilo na njoj. Taj smetenjak je zaboravio da mi kaţe, ali nije strašno, naći ću vam neko lijepo mjesto na međuspratu - obeća ona udaljavajući se od pulta. Ema je zapazila da je trudna. Ĉak u poodmakloj trudnoći. Dvije ţene su razmijenile osmijehe. Popele su se drvenim stepeništem koje je vodilo do međusprata sa zasvođenom tavanicom. Vlasnica restorana je pokazala klijentkinji jedan sto s kraja koji se nadnosio nad glavnu salu. Na ovoj hladnoći, dobro bi vam došla čaša toplog vina? Ema se osvrnula oko sebe. Restoran je bio topao, prijatan i intiman, širio je dobre talase. Na jelovniku je jedan mali tekst objašnjavao da se mjesto zove «Broj 5» u čast Dţoa di Mađa. Pošto je igrao za Jenkije, mitski igrač bejzbola je zapravo nosio dres sa ovim brojem. Na zidu od opeke, fotografija šampiona sa Merilin Monro odavala je utisak da je par nekada izlazio na večeru u ovaj restoran. Bilo je teško u to povjerovati, ali pomisao na to bila je lijepa. Ema je pogledala na sat: bilo je 20. Tako znači, ovo je pravo pravcato iznenađenje! Dvojica muškaraca su se zagrlila. Pol ima ponovo upalu uha. Vitorio izvuče novčanik iz dţepa da bi iz njega izvadio fotografiju jedne lijepe bucmaste bebe. Onda, nadam se da je tvoja prijateljica lijepa! Dođi da te smjestim. Sa međusprata je mogla da posmatra vrata restorana. Svaki put kad bi se otvorila, ona je očekivala da vidi Metjua i svaki put bi se razočarala. Okrenula je glavu da bi gledala kroz prozor. Počeo je da pada snijeg. Nekoliko srebrnih pamučnih pahulja lebdjele su u kovitlacu ispod svjetlosti uličnih svjetiljki. Ona je blago uzdahnula a potom je izvadila telefon iz torbe da bi vidjela ima li poruka. Poslije kraćeg oklijevanja, odlučila je da mu pošalje poruku sa smartfona. Nekoliko lagodnih rečenica koje su prikrivale njeno nestrpljenje: Dragi Metju, Stigla sam u Broj 5. Pica sa artičokama, parmezanom i rukolom boţanstveno izgleda! Dođite brzo, umirem od gladi! Ema 12 Tačnost je učtivost kraljeva - izjava Luja XVHI 1755-1824. Znaš dobro da mi Njujorčani imamo rastegljivo poimanje tačnosti... Metju se nervozno osmijehnuo. Usljed nemogućnosti da Emi telefonira, on joj je napisao poruku da bi joj dao do znanja da je stigao: Draga Ema, Moj prijatelj Vitorio apsolutno ţeli da Vam da da probate jedno toskansko vino. Jedan proizvod sandoveze sa malog posjeda blizu Sijene. Ne prestaje da priča o italijanskim vinima koje smatra najboljim na svijetu. Dođite brzo da ga ućutkate, Kejt! Taj tip je neotesan! Ĉetrdeset i pet minuta zakašnjenja i nijednog mejla ili bar da pozove restoran da se izvini! Vlasnica restorana je prozrela njenu zbunjenost. S osjećajem neugodnosti, Ema je promrmljala: - Da.. Koni je ukucala Metjuov broj, ali je nabasala na sekretaricu. Nesumnjivo je zbog snijega. Tihi «bip» označio je da joj je stigla elektronska poruka. Ema je spustila pogled na ekran. Bila je to poruka o grešci tipa «nepoznat korisnik» kojom je obaviještena da mejl koji je poslala Metjuu nije mogao da bude isporučen. Provjerila je adresu i pokušala još jedno slanje koje se završilo novim neuspjehom. Poslao je dva nova mejla Emi i nije dobio nijedan odgovor. Pogledao je na sat i ustao. Ţao mi je što sam ti bezveze zauzeo sto. Poljubi Koni umjesto mene. Metju je napustio restoran u 21. Iskoristio je voţnju da bi potvrdio svoj let nazad. Registrovao se na pretposljednjem letu tog dana. Avion je napustio Njujork u predviđeno vrijeme i stigao u Boston u 00.